Portal je osnovan 2014. godine. Direktor i urednik Dejan Crnomarković.

IZA UPITNIKA (PIŠE DEJAN CRNOMARKOVIĆ)

”Hoće li sloboda umeti da peva…”

Sloboda je najlepša dok se osvaja.

Dok je ideja, dok je obećanje, dok je uzvik na ulici i pesnica podignuta protiv nepravde.

Dok je zajednička.

Onog trenutka kada se vrata otvore i kada se uđe u prostorije vlasti, sloboda počinje da gubi miris ”baruta” i dobija ”miris” interesa. Tu počinje njeno kvarenje.

Plodovi slobode postaju gorki kada se susretnu interesi oslobodilaca.

Uporno smo odbijali da to naučimo iz istorije.

U Srbiji, sloboda nikada nije bila problem dok je bila metafora. Problem nastaje kada postane pitanje konkretne raspodele ko će gde, ko će šta, ko će prvi, a ko će „malo da sačeka“. Tada shvatamo da oslobodioci nisu isto što i slobodni ljudi.

Svaka vlast u Srbiji, bez izuzetka, došla je na priči o slobodi. I svaka ju je, čim je konsolidovala moć, počela tumačiti kao svoju privatnu imovinu.

Sloboda medija traje dok mediji ne počnu da postavljaju nezgodna pitanja.

Sloboda govora dok se govor ne usmeri ka samom vrhu.

Sloboda izbora dok rezultat ne bude onakav kakav se očekuje.

Sloboda – da – ali uz fusnote.

I sitna slova.

Zato sloboda nikada ne ispuni očekivanja većine. Ne zato što je sloboda loša ideja, već zato što većina u nju ulazi sa nadom, a manjina sa planom.

Dok građani veruju da se bore za pravdu, neko već merka fotelje i uticaj.

Dok jedni maštaju o normalnoj državi, drugi prave spiskove podobnih i nepodobnih. Revolucije se uvek završavaju tako što se ideali sklone sa stola da bi se napravilo mesto za interese.

Na tom pragu je i aktuelni politički trenutak u Srbiji.

S jedne strane, sve je više ljudi koji osećaju da je sistem truo, korumpiran, nepravedan i nasilan prema istini. S druge, već se naziru konture budućih sukoba među onima koji tvrde da se bore protiv tog sistema. Ne oko principa, već oko kontrole. Ne oko vrednosti, već oko tumačenja pobede koja još nije ni ostvarena.

Uvek isti scenario, najglasniji u borbi postaju najtiši kada treba podeliti odgovornost, a najbrži u deobi privilegija. Narod, koji je nosio teret, ostaje statista u sopstvenoj priči, sa osećajem da je ponovo prevaren.

Tako je bilo i u svim revolucijama u kojima sam učestvovao.

Tako će biti i u ovoj koja sledi, ako se na vreme ne prihvati neprijatna istina da sloboda nije trenutak, nego proces.

Manji je problem oboriti autoritarnu vlast, nego ne postati isti onaj protiv koga si se borio.

Moraćemo da naučimo da sloboda nestaje kad oslobodioci pomisle da su njeni jedini vlasnici.

Jer sloboda ne nestaje kada, i zato što, je protivnik pobeđen.

Sloboda nestaje kad oslobodioci pomisle da su njeni jedini vlasnici.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.