ŠKOLSKI NADZORNIK VOJA KAČAVENDA
(Odlomak iz nedovršene monografije Dragoljuba Janojlića o razvoju dečje zaštite u Smederevskoj Palanci)
Školski nadzornik Voja Kačavenda sedi za katedrom u besprekorno uređenoj učionici, lagano okreće stranice upisnika i u otvorenu beležnicu prilježno unosi svoja zapažanja. Zabavilja Mileva Vuksan dovršava na tabli velikog belog leptira i nežnim, majčinskim glasom, priča pesmicu o tom malenom nestašku. Devojčice i dečaci radoznalo prate svaki njen pokret kredom i u horu ponavljaju stihove:
… A roj leptira bistro širi let,
pčelice traže prepun slasti cvet…
S polja, kroz otvoren prozor, dopire miris lipe.
Nadzornik sklapa upisnik, diskretno popravlja leptir – mašnu, a onda dugo, kao da ih prebrojava, posmatra mališane. Pogled zaustavlja na crnookoj curici s kikicama i narandžastim mašnicama. Čeka da zabavilja završi pesmicu o leptiru.
Onda ustade, i gotovo nečujnim korakom, priđe prvoj klupici do sveže okrečenog zida. Blago pomilova devojčicu s kikicama, pa je upita:
-Kako ti se dopala pesmica?
-Lepa je, gospodine. Naša zabavilja zna mnogo divnih pesmica i pričica. Svakog dana naučimo po jednu novu.
-Hajde da čujemo tebe, obrati se nadzornik mališanu do nje. – Ispričaj nam pesmicu koja ti se najviše svidela.
-Znam da deklamujem o proleću, isprsi se dečačić i krete pesma:
Snegovi se tope, nema zime više,
sad topao vetar mesto hladnog briše.
I razvija lišće, mami lepo cveće
iz dna dugog sna budi travu i drveće.
A zraci se rujni provlače kroz granje
i čuje se malo tičije pevanje.
Nadzornih očito zadovoljan, pomilova dečaka po kosi, vrati se do katedre uze svoju beležnicu i tašnu, učini blagi naklon zabavilji, mahnu rukom mališanima i krete ka vratima. Sa „doviđenja“ isprati ga hor od 46 dečaka i 43 devojčice.
U kancelariji pažljivo sređuje utiske. Pokušava da se priseti nekih važnijih detalja iz pedagoške prošlosti Srbije. Zna da se Škola za malu decu spominje još 1867. Imao je u rukama knjižicu s programom Tatomira Malovuka. Taj program je kratko bio na snazi. Škola za malu decu prestala je s radom u godini u kojoj je otvorena.
-Može li se to pravdati samo istorijskim prilikama i niskim nivoom prosvećenosti? – pita se – zagledan u hrpu novina i knjiga na svom radnom stolu.
Uze čist beli papir, primače mastionicu, duboko se zamisli, pa krete da piše svoj službeni izveštaj o poseti prvom zabavištu u Palanci.
Pero ostavlja trag:
„Nastava je izvršena tačno po nastavnom plan i programu. Deca su zdrava, vesela, vrlo lepog izgleda, čista i veoma uljudna…“
Odloži na trenutak pero i priđe prozoru. Kaldrmisanom ulicom odjekuju konjska kopita. U Krošnjama lipa, rojevi pčela. Seti se devojčice s kikicama i zabaviljinog glasa o leptiru. Vraća se za sto i nastavlja izveštaj:
„…Odgovaraju pravilno. I duh i telo se kod dece harmonično razvijaju. Nastavnica je stručna zabavilja. U vršenju svoje nastavničke dužnosti, ona je tačna, savesna i veoma marljiva. Rad joj je pravilan, dečje znanje pouzdano. Red i čistoća u školi nađeni su primerni. Stoga je ocenjujem ocenom ODLIČAN.
Ispod izveštaja trag o vremenu: 9. jun 1927.